Sve do pred kraj 19. veka ulice u Zaječaru nisu imale imena. To, doduše, dugo nije bilo ni potrebno, jer ih je bilo malo, a meštani su se orjentisali po lokacijama. Tada je bilo dovoljno da se kaže da neko živi u Gornjem ili Donjem kraju, kod Velike pijace, u Gornjoj čaršiji, od centra do crkvene porte, ili Donjoj čaršiji, današnja ulica Ljube Nešića, i sve bi bilo jasno, beleži u svojoj knjizi Nogu pred nogu kroz varoš Zaječar, autorka Irena Jović Stanojević.
Svaka ulica i svako naselje imaju svoju priču, a njihovi nazivi često čuvaju tragove nekadašnjeg života, ljudi, događaja i izgleda grada. U Zaječaru su mnoge današnje ulice nekada bile sokaci bez zvaničnih imena, dok su pojedini delovi grada nosili nazive koji su nastali iz svakodnevnog života njegovih stanovnika. Kako je varoš dobijala svoje ulice, kada su one prvi put zvanično imenovane i kako su nastajala velika gradska naselja poput Kotlujevca, otkrivaju zapisi i istorijski podaci koji čuvaju sećanje na razvoj Zaječara.
Sve do devedesetih godina 19. veka ulice u Zaječaru nisu imale imena. Govorilo se Kifla sokak, Ciganski sokak, Kod Vanjine pivare… U Brestaku su još bili stari granati brestovi i crvene okrugle kućice pokrivene trskom. U Vlaškoj mali isprepletale su se krivudave uličice, prostrana dvorišta ograđena trnjem sa plastovima sena i slame, štalama za stoku i čupavim psima koji su usred dana ispadali i napadali prolaznike. Bunara i đerama bilo je svuda, voda se razlivala po ulicama i stvarala barice i blato. Meštani su se svi međusobno poznavali.
Irena Jović Stanojević, odlomak iz knjige Nogu pred nogu kroz varoš Zaječar
Bilo je, kako to beleži Irena Jović Stanojević, nezvaničnih kumovanja nekih sokaka, kao što je recimo Kifla ulica, nazvana tako zbog svoje krive ose, ili Ženareva ulica, sada Jakšićeva, koja je svoj naziv dobila po Stevanu Ženaru, pinteru i stolaru koji je u njoj stanovao.
Zna se da je na desnoj obali Crnog Timoka postojala mala romska kolonija, po kojoj je ulica pokraj nje bila poznata kao Ciganski sokak, sada je to Dubljanska ulica.
Od varoških, tada perifernih krajeva, najpoznatiji je bio Brestak, nešto zapadnije od zgrade pozorišta, nazvan po starim brestovima koji su se tu nalazili.
Periferni deo varoši prema Kraljevici zvao se „ispod Kraljevice“, deo ulice 7. septembar i Obilićev venac, a krajnji zapadni deo varoši, u današnjem rejonu „Dva brata“, bio je poznat kao „kod Vanjine pivare“. Sadašnja Istarska ulica imala je nekad narodno ime Vašarska ulica, jer se njom iz središta varoši najbrže dolazilo do vašarišta.
Kako se razvijao Zaječar tako su se razvijale i njegove saobraćajnice ili drugačije rečeno sa njegovim razvojem i putevi su bili sve bolji. Oni pravi, istinski, dobri, kamenom postavljeni putevi. Zapravo dobar put potiče još iz antičkih vremena i kod nas se odomaćio pod jedinstvenim nazivom – kaldrma. Naziv je nastao pri spajanju dve grčke reči: kalo – što znači dobar i dromos što znači put, ali smo ga mi usvojili od Turaka jer su oni pod tim nazivom podrazumevali kamenom uređene puteve, odnosno puteve napravljene od okruglog i šiljatog kamena nabijenog u pesak. Turci su kamenom popločavali i najvažnije ulice u varošima, pa je tako nastajala i takozvana varoška kaldrma.
Nakon oslobođenja Srbije od Turaka tehniku popločavanja puteva i ulica kamenom nastavile su i srpske vlasti. I ona je postavljana u svim njenim većim varošicama i mestima.
Već nakon svoje prve posete Zaječaru (1833. godine) Knez Miloš je nastojao da se utvrde njegove saobraćajne konture i urede glavne komunikacije. U tom cilju on je u Zaječar poslao i svog „stranog indžinira”, geometra Adolfa Fornara, sa zadatkom da čaršiju zaječarsku dobro uredi. Prema izveštaju od 13. novembra 1833. godine Fornar je svoje naloženo mu delo, „sa zadovoljstvom sviju ovdašnji čertanija izvršio”. Pretpostavlja se da je on već tada uredio i postavio osnovu i pravce razvoja prvih zaječarskih ulica i glavnih „varoških saobraćajnica”, a možda i pravce pružanja manjih sokaka i sokačića u samoj varoši. Pretpostavlja se da je bio nadležan i za određivanje mesta na kojima će se kasnije locirati važni komunalni objekati u samoj varoši. Tako je u blizini same raskrsnice saobraćajnica u centru varoši nastala Velika pijaca, na periferiji (u blizini današnje Zelene pijace) postavljen pijačni kantar, pored Crnog Timoka određeno mesto za varošku klanicu, a u blizini raskrsnice puteva za Vršku čuku, Negotin i Gurgusovac i mesta zvanog Pišura napravljeno je mesto za novo groblje.
Fornar je prilikom svoje regulacije varoši zadržao osnovne pravce već postojećih turskih saobraćajnica koje su od ranije prolazile kroz ovo naselje, a koje nisu bile ništa drugo već nastavci postojećih ranijih komunikacija i drumova. I danas se u samom Zaječaru primećuje krivudava osa ulica na pravcu istok-zapad (između ulica Hajduk Veljka, Trga oslobođenja i ulice Nikole Pašića) i pored toga što je ona Fornarovom regulacijom varoši delimično bila ispravljena. Drumski pravac prema Gurgusovcu odvajao se u to vreme već od same glavne raskrsnice u centru varoši (a nešto kasnije i od današnjeg nadvožnjaka kod Bolnice), dok se druga manje značajna raskrsnica nalazila na tadašnjoj periferiji varoši prema Brestovačkoj banji i Boljevcu (današnjem Karađorđevom vencu, više poznatijem pod nazivom “Dva brata”). Na toj raskrsnici kasnije se nalazila i Mala pijaca, na koju su svoje proizvode prodavali meštani iz varoši i okolnih naselja. Sa ove raskrsnice drum je Banjskom ulicom (i trasom nekadašnjeg turskog puta) vodio preko Kotlujevca, zvezdanskog atara i mesta zvanog Kopita, ka Brestovačkoj banji, Crnom vrhu, Žagubici i Požarevcu. Nešto dalje od ove raskrsnice odvajao se i stari put koji je preko mesta zvanog Pazarište vodio za naselja Zvezdan i Gamzigrad, dok je drugi put preko naselja Lubnica i Planinica vodio ka naselju Boljevac i Pomoravlju. Kosom između naselja Lubnica i Gamzigrad nalazila se i trasa starog puta kojom se kretala ruska vojska kada je u Prvom srpskom ustanku pomagala srpskim ustanicima, takozvana trasa Moskovskog puta.
Na mestu zvanom Pazarište održavali su se vašari još u vreme Turaka. Toponim Pazarište se pominje i u Popisu stanovništva varoši Zaječara iz 1863.g.
Sredinom 19. veka na dužnost okružnog načelnika stupio Aleksandar H. Tripković.
U proleće daleke 1856. godine načelnik Tripković je najpre naredio da se kulukom naroda iz celog Crnorečkog okruga u Zaječar naveze šljunak i rečni kamen. Mnogobrojna volovska kola su tog proleća dovlačila velike količine materijala potrebnog za kaldrmisanje, tako da je tih meseci Zaječar bio prepunjen volovskim zapregama i ljudi uz njih. A zatim je, u prvim letnjim danima te iste godine počelo i ukopavanje kamena u pesak i postavljanje kaldrme. Radilo se takođe obaveznim kulukom (iako je kuluk kao obaveza naroda bio zabranjen još u vreme prve vladavine kneza Miloša, 1837. g). Prva kaldrma bila je postavljena na prostoru ispred Okružnog načelstva (a gde bi na drugom mestu za načelnika i bila), zatim u centru same varoši, a potom delimično i u glavnoj čaršiji. Prema podacima iz novinskog članka u listu „Srbski dnevnik“ radovi u Zaječaru bili su završeni tokom leta (tačnije 15. jula) te iste godine. Od nepoznatog dopisnika ovog lista u Beograd je iz Zaječara tih dana došla i veoma radosna vest „Hvala Bogu, dobismo i mi kaldrmu. …. Mesto dosadašnjeg blata gazimo sada tvrdo kamenje“.

Savremeniji urbani razvoj Zaječar je doživeo tek u toku poslednje decenije 19. veka. Naime, prvom Fornarevom regulacijom Zaječara 1833. godine bila je obuhvaćena samo glavna čaršija, u budućem centru varoši.
Kada su na tim pravcima svi prostori popunjeni dućanima, zanatlijskim i mehanskim lokalima, oni koji nisu imali sreću da svoje radnje otvore na tim najpovoljnijim lokacijama, morali su da se zadovolje gradnjom u njihovoj pozadini, beleži Irena Jović Stanojević. Priliv novog stanovništva učinio je da se naselje moralo prostorno širiti. Svi dotadašnji regulacioni planovi bili su prevaziđeni, jer su obuhvatali samo jezgro varoši, tj. čaršiju. Ostali delovi nicali su bez plana i stručnog nadzora. Suočena sa gradnjom bez plana, opštinska uprava je 1889. godine donela odluku da se pristupi izradi regulacionog plana varoši. Izrada plana poverena je inženjeru Ivanu Kozliću i Lazaru Živkoviću, podinženjeru, tada državnim službenicima. Ivan Kozlić je kao okružni inženjer radio u Zaječaru još pred rat s Turcima 1876. godine, pa je svakako dobro poznavao varoš i njegove komunalne i urbane probleme. Oni su svoj posao brzo i uspešno obavili i predali predlog Regulacionog plana varoši na razmatranje 31. maja 1890. godine.
Bio je to čuveni Kozlićev plan.

Već 6. juna iste godine plan je razmatran na sednici opštinskog odbora, što govori koliko je bilo hitno njegovo donošenje…
Nadležno ministarstvo je podneti plan odobrilo, tako da je već od polovine 1890. godine počeo rad na terenu.
Do tada su sve poprečne ulice bile dugačke, pa ih je trebalo povezati uzdužnim sokacima, da bi se kretanje olakšalo. Neki od tih spojnih sokaka, na žalost, ni do danas nisu prosečeni do kraja, iako su projektovani pre više od 120 godina. Kao recimo Zmajeva, koja je trebalo da poveže današnju ulicu Timočke bune sa ulicom Ljube Nešića, Jugovićeva, Sinđelićeva koja je trebalo da poveže današnju Kumanovsku ulicu sa Skadarskom u zapadnom delu varoši i druge. Na tim pravcima isprečili su se objekti, čiji vlasnici nisu prihvatili iseljenje na druge lokacije.
Posle donošenja novog plana, vlasnici do tada obradivog zemljišta isparcelisali su svoje oranice, bašte i voćnjake i te delove prodavali novodoseljenima.
Po pisanju Stevana Veljkovića, postojeće zaječarske ulice su svoja prva imena dobijale na različite načine. Jedne su se nazivale po značajnim objektima koje su se nalazili u njihovoj blizini (Gimnazijska, Opštinska, Pivarska, Poštanska, Telegrafska, Kraljevička, Vašarska, Crnorečka), druge po tada poznatim lokalnim ličnostima (Adamova po Adamu Bogosavljeviću iz Koprivnice; Svetozareva po Svetozaru Markoviću; Radulova po Radulu Gligorijeviću, poznatijem po nadimku Radul-beg, koji je u njoj imao zemlju i mehanu, danas ulica Prote Mateje; Uroševa po Urošu Laloviću, trgovcu i industrijalcu iz Zaječara koji je u njoj imao nepokretnu imovinu, danas ulica Prilepska; Kozlićeva po Ivanu Kozliću inženjeru, jednom od autora prvog regulacionog plana iz 1890. godine, sada početni deo ulice Svetozara Markovića, od centra varoši do Biblioteke), imena ulica davana su i po imenima istorijskih ličnosti, bojištima i drugim obeležjima od istorijskog značaja (Nemanjina, Svetosavska, Markova, Jugovićeva, Kosovska, Hajduk Veljkova, Sinđelićeva, Kursulina, Rajićeva, Javorska, Beogradska, Miloša Velikog, Kralja Aleksandra Obrenovića), nazivana po značajnim ličnostima srpske kulturne istorije (Dositejeva, Karadžićeva, Brankova, Jakšićeva, Zmajeva, Pančićeva) ili po porodicama i pojedincima koje su u tim ulicama živeli (Pirotska ulica po porodicama koje su bile doseljene iz Pirota i njegove okoline, odnosno Popova ulica po nekom zaječarskom popu koji je tu imao svoje njive, danas je to ulica Vojvode Putnika, a po tom istom popu naziv je dobila i plaža pored Crnog Timoka koji je i danas poznata pod nazivom Popova plaža), a bilo je i ulica koje su svoj naziv dobile po mestu gde su prilikom svojih poseta Zaječaru odsedali kraljevi (takozvana Kraljevska ulica, danas deo ulice Vojvode Mišića).
Čitava teritorija tadašnje varoši zaječarske pružala se na severu do železničke stanice i obala Crnog Timoka, na istoku do ulice Cara Dušana i starog puta za Veliki Izvor, na jugu do uzvišenja Kraljevica i na zapadu do današnje Prilepske ulice. Na kraju varoši u njenom južnom delu ispod uzvišenja Kraljevica nalazila se pešadijska kasarna (danas se na tom mestu nalazi naselje Kraljevica), dok je u zapadnom njenom delu početkom 20. veka izgrađena artiljerijska kasarna.
„Valja pomenuti još nekoliko ulica koje su nazive dobile po objektima ili lokalnim ličnostima, kao što su Majdanska, danas Dravska, koja je vodila do majdana peska na Kraljevici, Kraljevička, danas Timočke bune, koja je vodila na Kraljevicu, Adamova, danas Topličina, po Adamu Bogosavljeviću, seljačkom lideru ondašnje Srbije poreklom iz Koprivnice, koji je umro u zaječarskom zatvoru 1880. godine, Uroševa, danas Prilepska, po Urošu Laloviću, trgovcu i industrijalcu koji je tu imao nepokretnu imovinu ili Vidinska, danas Mije Stanimirovića, u pravcu bugarske granice.
Odmah posle donošenja Kozlićevog plana o regulaciji varoši, u Zaječaru je počela izgradnja većih i značajnijih objekata. Među prvima je u blizini crkve sagrađena zgrada gimnazije, jedna od najvećih i najlepših škola u ondašnjoj kneževini Srbiji. Bogati rgotski trgovac Aleksa Zdravković podigao je na Velikoj pijaci veliku i lepu kafanu, u to vreme poznatu kao Velika kafana, kasnije kafana „Evropa“.
Na Velikoj pijaci je 1896. godine podignuta spomen česma palim u ratovima za oslobođenje. Tako je za kratko vreme centar varoši promenio izgled, pa je Zaječar smatran naprednijim gradskim centrom ondašnje Srbije.
Usvajanje prvog regulacionog plana varoši 1890. godine rešilo je i pitanje naziva ulica i javnih prostora, a projektovani su i odvodni kanali jaruge, koji bi odvodili atmosfersku vodu iz centralnog dela i zaštitili je od voda koje su se u kišnim periodima slivale sa gole Kraljevice“.
Irena Jović Stanojević, odlomak iz knjige Nogu pred nogu kroz varoš Zaječar
U Kozlićevom planu bilo je obeleženo 87 ulica i sokačića, kojima su autori plana kumovali. I to je bilo prvo zvanično određivanje naziva ulica.
Do prvih većih promena naziva ulica u Zaječaru došlo je nakon Prvog svetskog rata, 1920. godine. Tada je glavni trg u Zaječaru od nekadašnje Velike pijace preimenovan u Trg Kralja Petra I oslobodioca (danas Trg oslobođenja), nekadašnja Timočka ulica dobila je naziv po Kralju Aleksandru Karađorđeviću (danas ulica Ljuba Nešić), nekadašnja Popova ulica dobila je naziv po Vojvodi Putniku (taj naziv i danas nosi), nekadašnje ulice Nemanjina i Svetozareva spojene su u jednu koja je ponela naziv po francuskom vojskovođi i oslobodiocu Zaječara 1918. godine – ulica Generala Gambete (nakon Drugog svetskog rata nazivala se po Borisu Kidriču, da bi joj se krajem 20. veka ponovo vratilo ime dobijeno po francuskom generalu), dotadašnja Prištinska ulica dobila je svoj naziv po komandantu Vukomanu Aračiću (Aračićeva ulica) generalštabnom pukovniku i komandantu Timočke divizijske oblasti koji se istakao u odbrani Zaječara u ratovima 1912-1913. g. i varoš branio od bugarskih napada (nakon Drugog svetskog rata njegova ulica je postala Američka ulica). Po slavnim borbama u Balkanskim i Prvom svetskom ratu nekadašnje ulice Topličina, Kosančićeva i Momčilova dobile su zajednički naziv Kumanovska ulica, Vašarska ulica je preimenovana u Istarsku, Poštanska ulica dobila je naziv Krfska ulica, ulica Kralja Aleksandra Obrenovića dobila je naziv Kajmakčalanska ulica (nakon Drugog svetskog rata ulica Moše Pijade, a danas ulica Dragoslava Srejovića), posle smrti Nikole Pašića, poznatog Zaječarca i predsednika ratne vlade Kraljevine Srbije, ulice Knjaza Miloša i Miletina spojene su u jednu koja je dobila naziv Nikola Pašić (nakon Drugog svetskog rata bila je to ulica Maršala Tita, da bi joj početkom 21. veka bio ponovo vraćen naziv po Nikoli Pašiću).
„Nazivi su se delili na osnovu pravca pružanja ulica, po objektima koji se u njima nalaze, po imenima poznatijih ličnosti, po istorijskim ličnostima i po nazivima varoši i krajeva još neoslobođenih od Turaka. Naravno, bilo je i odstupanja. Kraljevska ulica dobila je svoj naziv po tome što su u kućama porodice Lalovića odsedali Obrenovići prilikom poseta Zaječaru. Pirotska je, recimo, nazvana po porodicama koje su tu izbegle od Turaka iz Pirota, a Popova, sada Vojvode Putnika, dobila je naziv po nekom svešteniku koji je tu imao njive.
Početni deo sadašnje ulice Svetozara Markovića, od centra do biblioteke nazvan je po autoru regulacionog plana, Kozlićeva… I tako dalje.
Najveći broj ulica, ukupno 23, dobio je nazive po ličnostima iz doba Nemanjića, zatim imena kosovskih junaka, vojvoda, srpskih vladara, prestonica i poznatih ratnih bojišta.
Nazivi ulica koji su dati 1890. nisu odmah rado prihvaćeni od varošana. Stare orjentire poput „spoću crkve“, „na pijaci“, „do pošte“ sreću se čak do kraja Prvog svetskog rata.
Od 87 prvonazvanih ulica svoj naziv, na istim uličnim pravcima, zadržala je do danas samo 21. Neki od naziva preneti su kasnije na druge ulice.
Tako je Kozlićevim planom iz 1890. godine izvršena prva regulacija varoši zaječarske i prvo administrativno imenovanje ulica.
Dotadašnji Knjaževački drum dobio je naziv Timočka ulica. Drum prema Negotinu nazvan je Hajduk Veljkova ulica. I to je jedna od 21 ulice koje nisu promenile ime ni do danas. Prema predanju, na početku te ulice, na mestu današnjeg okružnog suda, nalazilo se tursko groblje. Prema drugoj verziji tu se nalazilo palanačko groblje, a kako se varoš širila, žitelji su bili prinuđeni da groblje isele na lokaciju na kojoj se i danas nalazi.
Varoš se širila, podizane su nove kuće, nicali novi objekti, pa je između dva rata na istom mestu stajala kafana „Knez Mihajlo“, prva od 12 koliko ih je bilo u Hajduk Veljkovoj ulici. Zakupac je bio Janačko Janković. U toj ulici nalazila se i kuća štampara Miloša Jovanovića Lesedrenca u kojoj je početkom maja 1882. godine pri poseti Zaječaru odseo kralj Milan.
Imena ulicama davana su po velikanima, vojvodama, junacima, bojištima.
Trgovi su prema Kozlićevom planu i dalje ostali Velika i Mala pijaca, današnji Trg oslobođenja i Karađorđev venac. A ulica koja ih je spajala nazvana je po Knjazu Milošu Obrenoviću, zaslužnom za konačno osloboćenje Timočke krajine od Turaka 1833. godine.
Od Male pijace pa nadalje ulica je nazvana Miletina, po Mileti Radojkoviću, timočkom komandantu za oslobođenje 1833. godine. Iz pijeteta prema Mihailu Kataniću, oficiru srpske vojske koja je 1876. godine u ratu s Turcima branila Zaječar, jedna ulica je dobila njegovo ime. Katanić se, inače, hrabro borio na Mogili, brdu između Zaječara i Nikoličeva, današnji Beli breg, i uspeo je da od Turaka povrati zarobljenu srpsku zastavu.
Narednih trideset godina ova kao i mnoge druge ulice će beležiti samo napredak. Godine 1903. varoš je dobila prve međugradske telefonske veze, a 1909. iz gamzigradske hidrocentrale stiglo je i osvetljenje.
Prva promena naziva ulica usledila je 1920. godine. Tada Timočka ulica postaje ulica Kralja Aleksandra...
Po završetku Drugog svetskog rata usled promena političkog, društvenog i ekonomskog sistema opet su menjani nazivi ulica – pa je sada već nepopularni kralj zamenjen Maršalom Tolbuhinom. Tako je ulica dobila ime po komandantu sovjetskih trupa koje su učestvovale u oslobađanju Zaječara Tolbuhina. U godinama koje su usledile nastupile su drugačije prilike. Raskid odnosa sa Sovjetskim Savezom, koji je proistekao iz Informbiroovskog pritiska na ondašnji Titov režim, uslovio je brisanje imena Maršala Tolbuhina, a ulica je dobila novo ime ime narodnog heroja ljube Nešića.
Godine 1920. varoški odbornici odlučili su da se dotadašnja Velika pijaca nazove Trg Kralja Petra I oslobodioca, a posle smrti Nikole Pašića 1926. godine, znamenitog Zaječarca i predsednika ratne vlade, ulice Knjaza Miloša i Miletina spojene su i dobile naziv ulica Nikole Pašića.
U tom periodu uređen je gradski trg, glavne ulice popločane kockom, urađeni betonski trotoari i zasađeni drvoredi. Posebnu draž davale su česme čija je izgradnja naročito bila intenzivna posle 1930. godine. Kandelabri sa sijaličnim lampionima raskošno su osvetljavali gradski trg sa spomenikom palim u ratovima 1912–1918.
Posle Drugog svetskog rata, shodno prilikama, ulici Nikole Pašića je promenjen naziv, pa je postala ulica Maršala Tita, da bi u novije vreme bio vraćen prethodni naziv.
Pravac koji se od trga, tj. nekadašnje Velike pijace pružao ka artiljerijskoj kasarni nazvan je po tvorcu regulacionog plana, inženjeru Ivanu Kozliću, ali samo do raskršća koje danas prepoznajemo po spomeniku Zoranu Radmiloviću. Nadalje je ovo bila Topdžijska ulica, da bi dvadesetih godina dvadesetog veka te dve ulice bile spojene u jednu koja je nazvana Draškovićeva. To je odlučeno posle ubistva ministra Milorada Draškovića, koga su kao tvorca takozvane Obznane, 1921. godine ubili pripadnici komunističke partije u Delnicama kod Rijeke u Hrvatskoj.
Ime Svetozara Markovića ulica je dobila posle Drugog svetskog rata“.
Irena Jović Stanojević, odlomak iz knjige Nogu pred nogu kroz varoš Zaječar
Šezdesetih godina 20. veka započeto je asfaltiranje glavnih ulica u Zaječaru.

Iz godine u godinu kaldrma je postepeno nestajala jer su i njegove sporednije ulice dobijale svoj asfalt. U to vreme naglo se razvijao i automobilski saobraćaj, pa je modernizacija kolovoza bila više nego neophodna. Savremenijem izgledu grada doprineli su i radovi na postavljanju horizontalne i vertikalne signalizacije i izgradnji parking prostora, dok su prometnije ulice proširene odgovarajućim kolovozima. Tako je Zaječar svoje prve semafore, na glavnoj raskrsnici u centru grada, dobio 1966. godine.
U maju 1966. betonski pločnik na Skveru presvučen je asfaltom i asfaltiran je put od železničke pruge do hotela na Kraljevici.
U avgustu iste godine asfaltirano je 500 metara Ulice maršala Tita, od Skvera do bivšeg hotela „Solun“ (ugao Karadžićeve ulice i Maršala Tita).
Nekoliko godina kasnije veliki broj ulica dobio je i svoje drvorede, dok su slobodne površine na trotoarima bile ukrašene zelenilom. Jedan od prvih parkova u Zaječaru (sa arteskom česmom u sredini) bio je napravljen preko puta nekadašnje pešadijske kasarne (današnjeg naselja „Kraljevica“), dok se jedan od prvih kružnih tokova nalazio na raskrsnici puteva ispred kafane „Dva brata“. Istovremeno je rađeno i na zameni uličnih električnih instalacija, pa su gradske ulice bile i dobro osvetljene.
Sedamdesetih godina nastavljen je dalji rad na modernizaciji osnovnih putnih pravaca, a uporedo sa tim nametnula se potreba i regulisanja saobraćaja kroz sam grad. Zbog toga su se kao najbolja rešenja nametnula izgradnja nadvožnjaka na ulazu u grad iz pravca Knjaževca (kod Bolnice) i pravca Paraćina (kod kasarne), kao i deonice puteva koji su saobraćaj usmeravali van gradske celine (tranzitni saobraćaj).
KOTLUJEVAC
Kotlujevac je poslednjih godina najveće zaječarsko gradsko naselje. Njegovo naseljavanje započeto je nakon Drugog svetskog rata, a zaustavljeno 1991. godine, raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Između reke Crni Timok i uzvišenja Gladni vrh i Mogila, na njivama i baštama (koje današnji stanovnici pamte), za samo tridesetak godina formirano je naselje koje je svojom veličinom preraslo mnoga susedna naselja. Novi doseljenici su svoje placeve za kuće kupili od pojedinaca, a mnogi i od opštine Zaječar, i na njima za samo nekoliko godina sagradili svoja nova staništa;
Za današnji Kotlujevac se može reći da je naselje na obali reke. Reke preko koje su ljudi godinama gradili mostove i spajali svetove, reke koja je novim stanovnicima ovog naselja ostavila plodnu zemlju i obilje šansi da joj uzvrate istom merom.
„Zaječarsko naselje Kotlujevac“, dr Miodrag Velojić
Tumačeći naziv Kotlujevca dr Slavoljub Gacović je došao do zaključka da on potiče od latinske reči catillus, odnosno da se može prevesti kao posuda za vodu, zdelica ili plitka i široka činijica. Po mišljenju Petra Skoka naziv Kotlujevac je pozajmljen iz balkanskog latiniteta cotylus (kotao), odakle su ga Sloveni mogli pozajmiti u V veku i dodati mu nastavke + uj + ev + ac.” Slavoljub Gacović /1993): Etimologija neslovenskih osnova u ojkonimiji Vidinskog sandžaka XV i XVI veka, Matična biblioteka „Svetozar Marković“ Zaječar, str. 42–43.

U periodu od 1960. do 1970. godine veliki broj stanovnika naseljava prazne prostore u Kotlujevcu i dolazi do naglog širenja njegovih granica. Tom prilikom uobličavaju se delovi ovog naselja koji i danas nose nazive Živinarnik i Ključ, beleži dr Miodrag Velojić u knjizi Zaječarsko naselje Kotlujevac.
Deo Kotlujevca pod nazivom Živinarnik zahvata današnje ulice: Vardarsku, Sokobanjsku, Timočki kej, Rašku, Novosadsku, Hajduk Stankovu, Međumursku, Kostolačku, Šibeničku, Rifata Burdževića, Sarajevsku i Titogradsku ulicu.
Naselje Živinarnik nastalo je u blizini nekadašnjih farmi za čuvanje svinja i živine, koje su se na tom prostoru nalazile pre i posle Drugog svetskog rata. U vlasništvu Poljoprivredno-industrijskog kombinata (PIK) Zaječar, farme svinja su na toj lokaciji postojale sve do 1967. godine, kada su preseljene na novu lokaciju između Kotlujevca i naselja Zvezdan. Po iseljenju farmi, prostor je 1968. godine urbanizovan, napravljeni su placevi i prodati novim vlasnicima.
Naselje Ključ je nastalo na nekadašnjim imanjima starih zaječarskih porodica. Zahvata prostor između Crnog Timoka i današnje ulice Crvene Armije. Sastoji se od više celina (Ključ I, Ključ II i Ključ III) koje su nastale u različitim vremenskim periodima (od 1964. do 1987. g). Naziv je dobilo po meandru (Ključu) koji reka Crni Timok pravi u njegovoj blizini. Kako bi obezbedila mesta za stanovanje dovih doseljenika Skupština opštine Zaječar je šezdesetih godina XX veka kupovala dotadašnja imanja u Ključu, pretvorivši dotadašnje plodne bašte i njive u placeve za izgradnju kuća. Te iste placeve prodavala je doseljenom stanovništvu i uslovljavala njihovu ubrzanu stambenu izgradnju.
Krajem 1977. godine uređeno je priobalje Crnog Timoka. Tom prilikom napravljen je i kej od Avnojske ulice do mosta u Kotlujevcu. Vrednost radova na izgradnji keja iznosila je oko tri miliona dinara, sredstva je obezbedila Zajednica komunalnih delatnosti, a izvođač radova bila je Ustanova za puteve Zaječar.
U toku 1978. godine umesto drvenog, napravljen je prvi betonski most u Kotlujevcu. Na taj način uspostavljena je i bolja saobraćajna veza ovog naselja sa centrom grada.
Kotlujevac je, kako u knjizi „Zaječarsko naselje Kotlujevac“ beleži dr Miodrag Velojić, za Zaječar godinama bio samo periferno neuređeno naselje, kojem je malo ko poznavao granice, malo ko se njime bavio i malo ko u njemu nešto istraživao. Čak su i novine o njemu malo toga pisale. Važniji delovi samog grada bile su celine sa nazivima: Brestak, Vlaška mala, Vlačić i Kraljevica, a u novije vreme i Beli breg, Vražogrnačka rampa, Gradež, Pišura, Podliv i Šljivarski put. Najvažniji deo oduvek je bio samo uži centar, kojem se oduvek pridavala posebna pažnja i na kojem su svoje tragove ostavljali svi oni koji su ovim gradom vladali.
Od nekadašnjih sokaka, kaldrmisanih puteva i malih varoških celina do savremenih ulica i velikih naselja, Zaječar je tokom decenija menjao svoj izgled, širio se i razvijao. Ipak, u nazivima ulica i naselja ostali su sačuvani delovi njegove prošlosti – uspomene na ljude, stare zanate, nekadašnje objekte, prirodne odlike i način života njegovih stanovnika. Upravo zato, priče o njihovom poreklu predstavljaju i priče o tome kako je nastajao i rastao grad kakav danas poznajemo.
Sadržaj je objavljen u okviru projekta „Tragovi vremena: kulturno nasleđe i identitet Zaječara i Timočke krajine“. Ovaj medijski sadržaj sufinansiran je od strane Grada Zaječara. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.



