Svaki posetilac zaječarskog pozorišta susretne se sa portretom Zorana Radmilovića u foajeu teatra, koji je i svojevrstan zaštitni znak te ustanove. Autor tog portreta je akademski slikar Ljubisav Ljuba Milunović, poznat kao slikar „Ateljea 212“, koji je za jedan od Festivala „Dani Zorana Radmilovića“ uradio i idejno rešenje srebrnjaka sa Radmilovićevim likom, kao i plakatu za dva festivala.
Ljuba je posetio Narodno pozorište Timočke Krajine „Zoran Radmilović“ gde je sa rukovodstvom ustanove razgovarao o pripremi izložbe pozorišnih plakata i dokumenata, koja je planirana povodom 75. godina od osnivanja zaječarskog teatra. Bila je to prilika, kako se navodi na facebook stranici zaječarskog pozorišta, za razgovor sa ovim značajniim srpskim slikarom.
Poznavali ste Zorana Radmilovića, drugovali sa njim. Po čemu ga pamtite?
„Pamtim ga kao jednog vrlo inteligentnog, dobrog, nežnog, osetljivog čoveka i izuzetno talentovanog glumca. Pamtim ga po originalnim anegdotama i vicevima koje je pravio na licu mesta, i izazivao smeh okupljenih. I vreme u kome je živeo doprinelo je da taj čovek bude ono što jeste. Čak i danas se njegovi citati vrte po društvenim mrežama i ovi klinci znaju za njega, što potvrđuje njegovu vrednost. Zoran je u svakom smislu bio poseban i izuzetan čovek i glumac. Sećam se raznih dogodovština sa njim, kako duhovitih, tako i onih „pod okolnostima“. Pamtim anegdotu sa Zoranom koji je u bifeu „Ateljea 212“ uvek stajao za šankom, a ja sam se posle dve godine jedva izborio da uđem u taj bife i moje mesto je bilo odmah pored vrata, uz jednu dasku koju smo zvali „zid plača“ jer je bila toliko uska da je na njoj moglo samo da se odloži piće i stavi piksla. Jednom prilikom Zoran me je pitao ko sam i šta radim u pozorištu, a ja sam odgovorio da sam na mestu slikara – izvođača. On je na to rekao: „Ma šta te briga. Ja sam izvođač glumačkih radova, to mu dođe na isto“.
Uradili ste portrete brojnih glumaca, reditelja i upravnika Ateljea 212, iako je vaše osnovno zanimanje bilo slikanje za potrebe pozorišnih predstava. U jednom intervjuu ste izjavili da ste razmišljali o tome da sačuvate na platnu likove onih koji su predstavljali duh Ateljea, a više ih nema. Kada ste naslikali prvi portret?
„Sve je počelo nakon renoviranja pozorišta „Atelje 212“, a ja sam tamo bio stalni član, kao slikar. Muci (Ljubomir Draškić, upravnik „Ateljea 212“) mi je predložio da napravim portret Mire Trailović za gornji foaje Ateljea 212. I dan danas ne znam da li sam zadovoljan tim portretom, jer sumnja uvek prati umetnika da li je nešto dobro uradio ili ne, i to je dobro. Nakon toga sam uradio portret Ljubomira Draškića, potom je sledio portret Petra Kralja, zatim portret reditelja glumca Zorana Ratkovića, onda sam uradio Đuzin portret, itd. Tako da je taj život u pozorištu jako zanimljiv za slikare, jer oni to malo drugačije gledaju od glumaca. I korisno je da neko vreme slikari provedu u pozorištu, jer je to drugačiji svet od njihovog miljea. Meni je to s jedne strane koristilo, a sa druge mi je oduzimalo dosta vremena, jer sam morao da slikam dekore za pozorište. Često mi se dešavalo da radim nešto što je za mene glupost, ali tako je moralo da bude jer su to bili zahtevi za određenu predstavu. Ipak, lepo sam se provodio naročito u ono vreme kada je stara garda ordinirala po Ateljeu, uključujući i neke jako bitne pisce u ono vreme. Tu su sedeli Borisav Pekić, Danilo Kiš, Mihiz, Brana Crnčević… Taj neki svet od pera i umetnosti okupljao se u legendarnom bifeu Ateljea 212, koji sam ja prozvao „bifelje 212“, jer su se i neke bitne odluke dešavale u „bifeljeu“. Sad je situacija drugačija, kako zbog korone, tako i zbog smene generacija, tako da smo sad na nekoj prekretnici. Šta će od svega toga biti, ne znamo, ali biće dobro“.