Biljni petak je petak uči Đurđevdana, praznika koji ima stalni datum u kalendaru. U narodu se veruje da trave nabrane na ovaj dan imaju izuzetne lekovite moći.
U mnogim selima odlaze u branje bilja po livadama, a narodni travari odlaze na samo njima znana mesta po visovima i proplancima. Veruje se da bilje danas ubrano ima izuzetna lekovita svojstva, pa tako u Šumadiji travu nekošenu u ovaj petak ostavljaju za „ne daj Bože“. U slučaju da se stoka razboli mešaju je sa tricama i daju kao lek za ozdravljenje.
Žene iz Male Plane jednostavno nakose travu na najbližoj livadi i odvoje je na stranu i čuvaju tokom godine, dok u Pridvorici beru mlečiku i od nje prave vemce koje ostavljaju da se sasuše pored izvora, pa tek onda unose u kuću.
Čobani i stočari proslavljaju ovaj petak kao svoj praznik. Kod pećine u selu Duboka narod se ranije okupljao, organizovao seosku igranku, a ujedno su brali bilje po okolnim proplancima i livadama.
U blizini Zaječara, decenijama i vekovima na malom prostoru koji se zove Vlaški Do, u ataru sela Prlita, na ovaj dan okupljali su se žitelji okolnih naselja. Bralo se lekovito bilje za koje se verovalo da ima posebnu lekovitu moć. Vlaški do ima sve što se u prirodi poželeti može – reku, klisuru, vodopade, livade, proplanke, šume, stene, pećine. U jednoj od njih pronađeni su ostaci praistorijskog čoveka.
Nedaleko od platoa nalazi se Crkva Svetog Jovana izgrađena na temeljima svetilišta iz vizantijskog doba.